Praznični duh

    Ain't nobody loves me better, makes me happy ... melodija koja me budi svakog jutra. Ustajem već na prve taktove, mehanički obavljam jutarnje rituale i idem u susret novom danu. Jutros mi pod nogama krcka zaleđen snijeg, hladnoća mi štipa obraze, termometar pokazuje divnih -6°C koje već za 15-ak minuta neću ni osjetiti jer će jutarnje čarolije u vidu trake za trčanje, plankova i sklekova itekako podići temperaturu. 

    Tek jutros postajem svjesna da sam zagazila u još jedan decembar, da su novogodišnji praznici pred vratima... vrijeme je neizbježnog svođenja računa, donošenja novih odluka, poklanjanja. Posmatram izloge u prazničnom ruhu, ukrase na uličnim svjetiljkama, veliki bor spreman za svjetlucave lampice i zaključujem da mi je promaklo štošta posljednjih dana.

    Istezanje. Tišina.

    Novogodišnji praznici i ja se ne volimo. Ne mrzimo se. Ne zagorčavamo život. Jednostavno ćutimo i ne volimo se. Odavno.

    Zagrijavanje.

    Iako se ne volimo i nastojim da ih ignorišem, tjeraju me na razmišljanje. Zašto je kalendarski kraj godine vrijeme za nove odluke, analize, sumiranje? Nije li svaki dan prilika da krenemo iznova, donesemo važnu odluku, budemo humani, pomognemo, brinemo, volimo...

   Prva serija. Vrijeme. Poznati glas.

   Iskupljujemo li vlastite grijehe dobročinstvima na kraju godine? Ili kupujemo nadu u ličnu sreću, uspjeh, bolje sutra? 

    Odmori. Spusti puls.

    Čini li nas dobrima ili boljima ako pomognemo samo onda kad nas praznični duh pokrene? Pa dobro, da ne cjepidlačim, bolje i tada nego nikada. 

    Spremi. Vrijeme.

    Ponesu nas mediji koji nam nemilosrdno serviraju čari praznika, groznicu novogodišnje kupovine, sve ono što moramo baš tada... pa jurimo da štikliramo sve sa spiska. Pokleknem čak i ja, iako sam u ratu sa njima. 

    Poznati glas odbrojava.

    Spremim brdo kolača, kupim nove ukrase kao da starima nešto nedostaje, satima pravim gingerbread house, kupim poklone, gledam uvijek iste filmove... I kao da je primirje na vidiku...

     Odmori. Popij vode. Prošetaj.

    Možda i jeste. Mada, ne donosim odluke, ne čekam 1. januar da započnem nešto, ne ostavljam ništa za sutra. Zašto bih, ako mogu danas.

    Spremi. Pokreće me poznati glas. 

     I jutros, i sutra i bilo kad mogu biti najbolja verzija sebe. Uvijek mogu zamisliti želju, stvoriti viziju, donijeti odluku, brinuti, pomoći, poklanjati, voljeti... 

    Vrijeme. Kraj. Osmijeh. 

    Praznični duh je samo izgovor. Obično me podsjeti na priču o dva vuka koja se bore u nama. Jedan je pohlepa, bijes, ljubomora, zavist, nadmenost, nemogućnost praštanja... A drugi je ljubav, radost, nada, praštanje, blagonaklonost, dobrota. Pobjeđuje onaj kojeg hranimo.

Umorna, ali s osmijehom trčim u novi dan, da preduhitrim rat koji vodim godinama, sklopim primirje i udahnem mrvicu prazničnog duha...  
...makes me feel this way, ain't nobody loves me better than you.