Očekivanja ...

     Hladna nedjeljna jutra, ona lijena kada mi se ne da van i kada se uz omiljenu nesicu i kolač, sreća je na maximumu ako su na tanjiriću cantuccini, smjestim u svoj kutak s pogledom na dvorište, u misaonom procesu bivaju dvije krajnosti. Ili uživam u tišini, sa mislima na off, u potpunom zen stanju... ili me, kao jutros, obasipa tornado misli. I jedna i druga volim podjednako. Poslije ovih zen sam spremna za ostatak dana i novu radnu sedmicu, a ova misaono turbulentna donesu neke nove ideje, saznanja, olakšanje ili ciljeve.

     Jutros me stiglo nešto što nisam riješila krajem godine, mada to više odradim onako podsvjesno bježeći od tog procesa sumiranja planiranog i ostvarenog. Razmišljanje o očekivanjima. Izloženi smo različitim vrstama očekivanja u svim sferama života od dolaska na ovaj svijet. Kasnije evoluiraju  u očekivanja od samih nas, očekivanja od drugih, očekivanja od života...pa do onih kratkoročnih i banalnih od posla, putovanja, izlaska... Odakle ta potreba za postavljanjem i ispunjavanjem očekivanja? Iz želje da budemo prihvaćeni, bolji, uspješniji, srećniji, zadovljniji... Pa jesmo li? Ili su očekivanja ustvari samo teret više? Jesmo li mi onda kada živimo u skladu sa očekivanjima drugih? Ili smo mi onda kada kreiramo život po vlastitom izboru? Ima li smisla ukalupiti se u tuđa očekivanja? Slijedi li stvarnost očekivanja? Nikako. Promjenljiva je, nepredvidiva.        

     Možda je lakše onda prihvatiti stvari onakve kakve jesu, prihvatiti druge onakvima kakvi jesu, osloboditi se kalupa i pravila u koja se moramo uklapati. Imati ciljeve i planove, ali ne ograničavati sebe. Ni druge. 

     Nije mi se jednom desilo da sam do tančina zamislila kako nešto mora izgledati, kako moram odreagovati na situaciju u kojoj ću se naći, kako će nekakav proces teći, kakav će ishod biti... A čemu? Takav stav je obično donosio više štete nego koristi. Ono što je već učinjeno, ne mogu promijeniti. Ono što je u nekom procesu, a ne zavisi od mene, nema potrebe da me opterećuje. To što neko ne ispunjava moja očekivanja, ne čini ga manje dobrom osobom. To što ja ne ispunjavam nečija očekivanja, ne mijenja mene. Ako težim ispuniti vlastita očekivanja, ostaje mogućnost neprihvatanja ili odbacivanja. A ako ispunjavam očekivanja drugih, opet gubim sebe. Čini se kao začaran krug iz kojeg nema van. Može izgledati i tako. Ali može biti i vrlo jednostavno. Možda je najjednostavniji način biti svjestan sebe. Odbaciti teret očekivanja...onih nerealnih, na koje ne možemo uticati... Možda...