Jutarnji rituali...

      Kapljice kiše kuckaju po prozoru, vjetar na terasu nanosi lišće u svim nijansama od žute do smeđe, hodam bosa po hladnom parketu spremajući jutarnju dozu kofeina i razmišljam kako volim ova jutra. Ova lijena i spora kada ništa ne moram, kad sve može čekati, kada uz omiljenu nesicu mogu pojesti i parče torte ili sladoled, kada se omiljena muzička lista vrti na repeat bez ikakve mogućnosti da dosadi... Ova jutra kada se isključim od ostatka svijeta, kada ignorišem sva dešavanja i vijesti i utonem u misli, bez riječi, bez suvišnih pokreta... Sama, bez pitanja koja čekaju odgovor. Sama, uz omiljeni časopis. Sama uz omiljenu knjigu. Sama, tih 10 minuta jutra koje sebično zadržim samo za sebe. I to sama ne izjednačavam ni sa samoćom ni sa usamljenošću. Jer ćutati, slušati, mirovati, posmatrati ...moguće je i u dvoje. A opet, nije li čovjek najusamljenije biće na svijetu? Usamljen je naš um. Ko može misliti umjesto nas? Usamljena je naša duša. Ko može osjećati umjesto nas? I tu smo sami, oduvijek... 

     Podignu mi ovi moji jutarnji rituali ostatak dana, olakšaju pobjede, ublaže poraze, uravnoteže dobro i loše. Daju mi energiju za sva pitanja koja čekaju odgovore, za sve predviđene i situacije iznenađenja, stvore neku lakoću postojanja... Ili se jednostavno po jutru dan poznaje...