Praznične radosti

Pretpostavljam da će naslov posta iznenaditi sve one koji me iole poznaju i koji su mi bar malo bliski... upotrebih ga samo iz pristojnosti, svi prethodno navedeni znaju da je ovaj period godine u mom rječniku tradicionalno nazvan „praznične gadosti“... Da, ne volim praznike. Blago rečeno. Praznici su jedna od dvije stvari koje u meni bude tugu i očaj.

U nekom od ljetnih postova sam bez imalo razmišljanja, ja kraljica neodlučnosti, napisala da mi je ljeto omiljeno godišnje doba. Sada, opet bez imalo analiziranja i premišljanja, mogu zaključiti da su mi kraj kalendarske godine i praznici najomraženiji dio godine. Predlažem da ovdje odustanu od čitanja svi oni ljubitelji praznične euforije, planova za tu famoznu i najluđu noć, oni koji obavezno prave listu novogodišnjih odluka, oni sa stavom da je pravi trenutak da ... ili oni koji očekuju neku toplu prazničnu priču. Pa, nema je ...

Kraj godine me oduvijek, dobro ne baš oduvijek, podsjeća da je vrijeme da se sumiraju rezultati, uspjesi i neuspjesi, željeno, planirano i ostvareno te da se podvuče crta. Čemu? Da iznova proživim sve ono što jesam tokom godine? Da se podsjetim da ni ove godine nisam ostvarila dvije stvari, koje mi mnogo znače? Da ubjeđujem sebe da je pravi trenutak da sve ružno ostavim iza sebe ili da pokleknem i sastavim listu novogodšinjih odluka? Iskreno, ne privlači me ništa navedeno. Bojim se da bi me bilo šta od toga još više porazilo.

Zašto? Ne razumijem zašto bi kraj godine bio pravi trenutak da razmislim o svemu. O prošlosti, koju ne mogu promijenti, o budućnosti na koju vrlo malo mogu uticati, o stvarima koje moram uraditi... Ne radim li to svaki dan, cijeli život? Kao da neke važne stvari i odluke mogu čekati novu godinu. A praznična euforija? Pa, decembar 2015. znači zvanično deceniju i po kako se praznici i ja ne volimo. Koliko god praznične dekoracije po gradu, najava praznika i sve što ide uz njih u većini ljudi izazovu oduševljenje i radost, probude dječiju bezbrižnost, toliko u meni bude osjećaj tuge.

Prirodno je da praznici u nama bude osjećaj zahvalnosti, radosti, ljubavi, navode na praštanje... Mene obično podsjete na sve ono što nemam, na sve ono što mi nedostaje, na sve ono što želim, na sve ono što sam imala, na sve što sam nepovratno izgubila... nikako na sitnice koje se mogu nadoknaditi, pronaći već sutra, malu sreću koju donosi staklena praznična kugla, poklon ispod bora, odbrojavanje u ponoć, poljubac i zagrljaj ljudi koji mi ne znače ništa...

Da ne bude da sam totalni partibrejker i neko gunđalo, bilo je sjajnih dočeka u ovih deceniju i po moje mržnje sa praznicima. Planiranih, očekivanih, iznenađujućih, radosnih, onih koji su izmicali kontroli pa do onih Pepeljuga momenata – od bundave do staklene kočije i obrnuto. Bez obzira na sve, nismo se zavoljeli. Zasad nema izgleda i da hoćemo. I ovdje se zatvara krug... vraćam se na kraj godine, prebrojavanje uspjeha i nesupjeha i dolazim do one dvije, i ove godine, neštiklirane stavke... Dvije stvari koje će i ove praznične noći pretvoriti u duge noći za duga razmišljanja... ili želje... "Složim poneki pasijans, najčešće onaj od devet prema jednoj karti, crveno na crno, ne znam kako se zove... otvorilo mi se već više puta i mada svaki put uredno nešto poželim, želje mi se baš i ne ispunjavaju. Negde je zapelo... Možda se ispunjavaju nekom drugom? Ne bi bilo prvi put... Nema veze, ne ljutim se. Dobre su to želje, šteta bi bilo da samo tako propadnu..." ( Đorđe Balašević "Tri posleratna druga" )

Bez obzira na moj otpor prema praznicima, bez obzira što je tuga jedina emocija koju u meni bude, svima vama koji se radujete ću poželjeti da vam zvijezde padalice sa gradskih trgova ispune male i velike dobronamjerne želje, da do ponoći odbrojavate uz osobe koje vam mnogo znače u životu, da tu najluđu noć i mnoge poslije nje provedete u zagrljaju osobe koja je vaš cijeli svijet, da svaki od narednih 366 dana do sljedećih praznika bude bezbrižan, nasmijan, veseo.. Ne zaboravite i crveno za sreću...